Imamo ogromnu priču da ispričamo. Godine 1993., Evrovizija je održana u Irskoj. U međuvremenu, na stotine ljudi je gubilo živote u sred Evrope. Ugrabili smo šansu da popričamo sa jednim od svjedoka ovoga rata, Muhamedom Fazlagićem koji je predstavljao Bosnu i Hercegovinu na Evroviziji po prvi put.
Bosna i Hercegovina je učestvovala na Evroviziji dosta puta do sada. Ali, kakav je osjećaj biti prvi koji će otvoriti vrata Evrovizije Bosni u tako teškoj situaciji?
MF: Svakako je to bilo specijalno iskustvo za sve koji su učestvovali. Treba da razumijete našu misiju, bila je zaista jedinstvena. Bila je dvostruka. Kao prvo, bili smo pod teškim genocidom, gdje su neprijatelji željeli da nas doslovce zbrišu sa lica zemlje u svakom mogućem smislu. Tako da je naš odgovor bio, ne, mi smo i dalje živi, nećete nas uništiti i uprkos zvjerstvu kom nas izlažete, mi i dalje pjevamo, bolje nego ikad. Sa druge strane, znali smo da, predstavljati nezavisnu državu prvi put u historiji, na ovakvom impresivnom događaju je privilegija, čast i odgovornost, takođe. Željeli smo da što bolje predstavimo našu zemlju, u najboljem mogućem svjetlu.
Kakav je bio proces biranja pjesme za Evroviziju?
MF: Proces je bio krajnje običan za situaciju u kojoj smo bili. Mislim da je 47 pjesama bilo uručeno žiriju da izabere 12 pjesama za finale. U finalu je bilo mnogo velikih bosanskih umjetnika među kojima su bili i Davorin Popovic, Alma Cardzic, Edo i Adi Mulahalilovic, Drazen Zeric. Žiri je odlučio da je naša pjesma bila nesumnjivo najbolja, a ostatak je historija. Jedna od zanimljivosti je bila činjenica da je studio bio previše hladan zbog niskih temperatura i zbog toga je bilo veoma teško da radimo. Kao što vjerovatno pretpostavljate, tokom rata, sistemi za grijanje i hlađenje nisu radili i uslovi nisu bili ni približno onakvim kakvi treba da budu.
Bosna i Hercegovina je država koja je prošla kroz dosta teških uspomena. I vi ste bili jedan od onih koji su se probili kroz teške uspomene sa ovim takmičenjem. Možete li nam reći nešto o vašoj evrovizijskoj avanturi tokom rata?
MF: Sarajevo je u to vreme bilo pod opsadom preko 300 dana. Nismo mogli da koristimo obična prevozna sredstva da bi stigli do Ljubljane u Sloveniji gdje se održavalo polufinale. Bio je to kasni februar, početak marta i bilo je veoma hladno. Doslovno smo morali da trčimo ili šetamo u sred noći kroz neprijateljske redove ako tako mogu da kažem, da bi stigli do slobodne teritorije. U sred noći, uz pomoć oružanih bosanskih snaga, otrčali smo do aerodroma koji je bio pod kontrolom UN i konačno smo stigli na slobodnu teritoriju. Izgubio sam svoje cipele u blatu, tako da sam morao da trčim i hodam bosonog, dok nismo stigli do planine Igman. Od Igmana smo koristili različite vrste transporta da bi stigli do Mostara, gdje su nas uhvatile hrvatske odbrambene snage i zadržale dan, dva. Posle nekoliko dana ponižavanja, pustili su nas na slobodu da nastavimo prema Hrvatskoj, a potom put Slovenije.
Da li ste osjećali podršku Bosne i Hercegovine i bosanskog naroda kada ste bili u Irskoj i na sceni?
MF: Naravno da jesmo. Podrška je bila žestoka, ne zato što smo mi bili izvođači, već zato što se bosanska zastava po prvi put vijorila na svjetskoj sceni sa ponosom. U to vrijeme, cjelokupna svjetska patnja je zaista bila u Bosni.
Kada se osvrnete na vašu Evrovizijsku avanturu, da li vam je u sjećanju kao nešto tužno ili se prisjećate sa velikim osmjesima na licima?
MF: Nijedno ni drugo. Prisjećam je se i osjecam ogroman ponos. Obično se naježim pri pomisli na sve to. Kakva nevjerovatna priča, čak nevjerovatnija pobjeda bosanskog naroda i takođe sam zahvalan Bogu koji me je nagradio takvom mogućnošću da predstavljam moj narod po prvi put u historiji.
Da li ste pratili Evroviziju nakon toga? Ako jeste, koji je bio najbolji nastup Bosne i Hercegovine?
MF: Naravno da jesam. Po mom mišljenju Hari Mata Hari je bio izvandredan u Atini sa ”Lejlom”. Bio sam ubjeđen da će pobijediti. Imali smo još dobrih nastupa takođe. Nadam se da će nas sljedećeg maja Deen I Dalal predstaviti dobro takođe.
Kada se osvrnemo na Evroviziju, možemo da vidimo da države koje su učestvovale u ratu daju najviše poena jedna drugoj. Da li je to pokazatelj da nam je muzika najveća nada za budućnost?
MF: Definitivno muzika i drugi oblici umjetnosti su veoma jaki. Nisam siguran da dobri odnosi među sudijama i državnim delegacijama utiču na političku situaciju i dalje. Rekavši to, što više budemo komunicirali i podržavali se, to ćemo imati bolje šanse za razumijevanje i konačno pomirenje.
Dino Merlin je velika legenda bosanske muzike kao što znate. Kakav je bio osjećaj pjevati Merlinovu pjesmu na Evrovizijskoj sceni?
MF: Dino je fenomenalan, vjerovatno jedan od najvećih izvođača svih vremena. U to vrijeme, bili smo zaista dobri prijatelji, radili smo zajedno i prije i nakon te pjesme. Imao sam divno radno iskustvo sa Dinom, kao i mnogi drugi. Bosanska pop scena je jedinstvena sa svojom solidarnošću i želji da pomažemo jedni drugima. Zbog toga imam mnogo poštovanja za sve moje kolege i Dinu.
Bosna se vraća na Evroviziju ponovo sljedeće godine, koja su vaša očekivanja?
MF: Dalal i Deen su nevjerovatni muzičari i umjetnici. Mi smo dobri prijatelji sa Deenom i znamo koliko pažnje ulaže u svaki detalj. Siguran sam da će predstavljati našu državu na najbolji mogući način.
Kako i zašto ste se sa muzike prebacili na futbal?
MF: Zapravo, bilo je obrnuto. Odrastao sam u porodici koja je bila veoma naklonjena fudbalu. Moj amidza je bio kapiten Jugoslovenskog nacionalnog tima, kasnije veoma poštovan trener, moj brat, moje druge amidze, moji rođaci su takođe igrali za nacionalni tim Bosne. I ja sam sam igrao klupski fudbal. Tako da je fudbal bio normalna okolina za mene. Pjevanje je nešto sa čim sam kasnije nastavio. I drago mi je da jesam.